La intuicion

08.10.2006., nedjelja

Na putu do vrha Mount Everest…

osim očaravajućeg okoliša ...poput ovoga



mogu se vidjeti i ovakve posljedice ljudskog djelovanja...



...više od 50 tona biološko nerazgradivog otpada...


ostavljeno je podno planine između 1950. i sredinom devedesetihnamcor

- 16:55 - Komentari (32) - Isprintaj - #

03.10.2006., utorak

ANĐELI

Anđeli…grč. angelos = glasnik
Anđeli su glasnici našeg stvoritelja. Oni djeluju u našim dušama, u skladu s univerzalnim umom, pomažu nam podići naše vidike.
Druženje s anđelima jako je jednostavno. Otvorite svoje srce i iskreno se pomolite, pričate s njima – i oni su tu. Ali oni sa sobom nose ogromno znanje. Anđeologija je stara preko 5 do 6 tisuća godina i različite su civilizacije donijele nebrojeno mnogo podataka o tome.
Prisutni su u gotovo svim indoeuropskim civilizacijama. Arhanđeo Gabrijel Muhamedu je izdiktirao Kuran. Nema niti jednog bitnijeg događaja u kršćanstvu gdje anđeli nisu bili prisutni. Anđeli pokreću cijeli naš duhovni svijet.



Uloga anđela je da pokreću Univerzum i s obzirom na svoju energetsku kvalitetu, brinu o određenim područjima u životu ljudi i da se brinu za dušu tj.za putovanje iz vječnog, nepromjenjivog svijeta u konačni, promjenjiv svijet. Anđeli nas tretiraju ravnopravno, te poštuju našu slobodnu volju zbog toga što smo mi duhovna bića koja prolaze tjelesno iskustvo. U većini slučajeva mi toga nismo svjesni. Oni su naši učitelji ljubavi, istine, slobode i vjere. Anđeli ne daju pravila ...ne daju zakone. Oni nas jednostavno potiču. Ako im otvorimo svoje srce potiču nas da budemo bolji, topliji. Da budemo nježniji u susretima, u komunikaciji. Uče nas da opraštamo sami sebi, a samim tim i drugima. Najgore je nositi nešto što si ne možete oprostiti. Oni su tu da nam pomognu.


Ja sam zagrebačka djevojka, odrasla na ovome asfaltu i vezu s anđelima imala sam u djetinjstvu u onim malim prekrasnim molitvama "Anđele čuvaru…"
Mislila sam da su anđeli slatki, maleni, ono buci buci…I uopće nisam imala predodžbu o širini i veličini anđeologije.
Na radionicama sam čula niz priča o iskustvima drugih ljudi a i sama proživljavala svoja. Svaki doživljaj je bio prekrasan. Ja ih doživljavam kao duhovna bića koja nikada nisu bila u tijelu. Osjećam ih kao pratioce i pomagače i kao energetska bića. Vjerujem da svatko podsvjesno toj energiji daje određenu sliku ili oblik.
Razine doživljavanja mogu biti različite…dosta ljudi vidi ih kao siluetu, snopove svijetlosti u bojama, svjetleće kuglice…osjećaju fizičku prisutnost, neki ih i čuju. Javljaju se ljudima na način koji je njima najprihvatljiviji. Nema jedinstvenog načina. Mislim da se svaki čovjek može voditi prema vlastitoj intuiciji i da se sve odvija upravo kako treba. Ne treba komplicirati i postavljati stroga pravila da se stupi u kontakt s njima.
To samo ovisi o našoj otvorenosti.
Ljudi koji su zaposleni kao vozači (aviona, busova, tramvaja) i u čijim su rukama mnogi životi imaju više anđela. Oni ih prate…čuvaju…vode do cilja. Poseban je i njihov odnos s pticama.



"Anđeli vole svečanosti, vole rituale. Anđeli vam ne mogu pomoći ako ih ne zovete. Svemir je 90% nevidljiv. Mi živimo u 10 % prljavog "svemira". Materija je prljavština svemira. To je onaj najgušći dio Boga u koji smo mi gurnuti na Zemlji. Ali zato imamo iskustva učenja i brzog rasta, napredovanja na nivou duše. Anđeli nemaju slobodnu volju. Oni su u službi. Mogu vam sve učiniti, što ne narušava nečiju drugu karmu ili se ne upliću u božanske planove. Sve će vam pomoći. Ali zaista sve! Čak i na fizičkom nivou. Njima to nije problem. Nije im problem energija.
Oni se ne materijaliziraju i ne inkarniraju na Zemlji. Međutim, povremeno posude ljudski lik, upravo zato da bi mi prihvatili pomoć. Kad god vam nešto treba, zovite ih u pomoć. Što god vam treba, vičite "Anđeli"! Riječ "Anđeli" je krasna. Već im time dajete dopuštenje da djeluju. Morate im se otvoriti. Anđeli dolaze točno u onoj mjeri u kojoj ste ih vi spremni prihvatiti i primiti.
Zovite ih bilo kada, u bilo kojoj situaciji! Zovite ih prije nego se nešto loše dogodi. Zovite ih ujutro. Zamolite ih da vas štite, da vas okruže svjetlošću i ljubavlju. Naučite djecu da imaju svoje anđele. Svako jutro kad idu u školu ili u vrtić, neka svog anđela stave u torbu. Djeca znaju da postoje anđeli. Kad im na taj način počnete davati dopuštenje da razgovaraju s onim što ne vide, oni će malo pomalo to osvještavati i počet će vidjeti anđele puno brže nego stariji ljudi. A to im daje tako veliko samopouzdanje. Zamislite, imate anđela u ruksaku! Vi ste tada zaštićeni, jaki ste , ne bojite se. To vam otvara takav prostor u životu da se možete baviti zdravijim, kvalitetnijim stvarima, a ne da se brinete hoće li vas ovaj udariti ili vam onaj baciti torbu.
S anđelima nema laganja, oni znaju sve. Oni nas prihvaćaju i vole onakve kakvi jesmo, bez prosuđivanja.
Ako ništa drugo ne znate, samo ih zovite! Jedina situacija kada oni smiju pomoći, a da ih ne zovete je ako vam je ugrožen život, a nije došlo vrijeme da umrete. Tada imaju dopuštenje reagirati. Mi nismo ni svjesni koliko puta su nam spasili život.
Ljudi me ponekad pitaju ne smeta li me stalna prisutnost anđela, nije li to pomalo orvelovski - Veliki brat te promatra? Moj anđeo mi je dao odgovor.
Rekao mi je: "Ja mogu gledati tvoj fizički život. Ali, mene to ne zanima. Mene zanima što ti misliš, što ti osjećaš. Ja ne gledam s kim si u krevetu, ni što radiš u krevetu. Ja gledam što misliš i osjećaš dok si u krevetu s tom osobom"! I to je čitava priča.

Čini mi se da je teško biti anđeo , danas u ovom vremenu. Jednostavnom, ljudi vas ne vide. Vi mašete, lupate, vičete: "Evo me, tu sam, pomoći ću ti !" ... a ljudi prolaze. "

Zdenka Andrijić
Spisateljica, prevoditeljica, nakladnica, pjesnikinja i astrologinja, već se dugo bavi anđelima.

- 23:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.09.2006., četvrtak

...

Teško je biti adolescent. Govorim iz vlastitog iskustva. dead
Faza sazrijevanja u suvremenom društvu je dugotrajnija, jer je i kasniji ulazak u svijet rada. Kad prebrodimo prvu pravu veliku prepreku u životu, a to je pubertet i svi problemi koje on nosi i ostavlja razne ožiljke, bilo pozitivne , bilo negativne i uvjereni smo da smo odrasli i da smo izgrađene ličnosti, te češće ulazimo u sukobe s tzv. odraslima i u pravilu nam oni idu strahovito na živce sa svojim prodikama i savjetima.
Roditelji su svjesni sukoba iskustva i neiskustva, i samo pokušavaju navesti dijete da promišlja svoje postupke i postupke svoje okoline, jer je stalno izložen pritiscima, ne samo društveno prihvatljivog, već i više društveno neprihvatljivog ponašanja…

Postoji li izlaz?
Da li je izlaz u "donkihotovskoj" borbi s vjetrenjačama; da li je izlaz u izopćavanju iz okoline; da li je izlaz u samoizolaciji, da li je izlaz u "cinkarenju" svega što je negativno, da li je izlaz u oponašanju društva u kojem se krećemo…mislim da ni u jednom od navedenog nema izlaza..
No za one koji su dovoljno samosvjesni, dovoljno samouvjereni i dovoljno svojeglavi (tvrdoglavi) da ustraju na svojem životnom putu postoji izlaz. Dakako, pod uvjetom da čuju što drugi govore. Svi mi slušamo druge, ali, da li doista i čujemo što govore. No da postoji tolerancija i s njihove strane.

Evo nekoliko primjera tolerantnosti: ja poštujem što ti piješ i pušiš, no, da li si ti spreman poštivati to što ja ne pijem ni ne pušim; ja poštujem to što ti ne želiš učiti, ali da li si ti spreman poštivati što ja želim učiti; ja poštujem to što si ti hetero, a da li si ti spreman poštivati to što sam ja homo. Na zadnjem primjeru vjerojatno sve pada u vodu jer je doista malo onih čiji je prag tolerancije toliki, da mogu prihvatiti svako drugačije mišljenje i postupanje. Svatko se zaklinje u svoju toleranciju i istovremeno ustaje u tome da je on u pravu. Teško je prihvatiti da apsolutne istine nema i da smo istovremeno svi i u pravu i u krivu , a ovisi samo o tome s kojih pozicija gledamo.

No dok većina nas u zapadnom svijetu muku muči s različitim trendovima, siromašne obitelji, možda iz naše okolice, možda s druge strane kugle bore se za goli život …za puko preživljavanje.
Nama zazvuči gotovo nemoguće zamisliti djetinjstvo bez škole. No djeci koja za školovanje nemaju mogućnosti ono svakako predstavlja veliku vrijednost. Mnogo djece diljem svijeta od malenih nogu radi teške poslove da bi prehranili svoju obitelj ili da bi si omogućili školovanje.
Naše društvo ne može ni zamisliti i to da dijete jede dvaput u tjednu…ako i toliko, da se ozljede i rane na tijelu ne liječe, jer je liječenje preskupo i nema mogućnosti.
Mnogo djece i maloljetnika je prepušteno samima sebi, često su zlostavljani u svojim nesređenim obiteljima, nerijetko i seksualno iskorištavani.
Sva bi djeca trebala osjetiti obiteljsku toplinu, krenuti u školu da ne postanu žrtve ulice i njenog nemilosrdnog utjecaja na mladež: razbojništva, krađe, pljačke, prostitucije, i svega do čega ulica dovodi. Roditelji bi trebali pokazivati djeci na vlastitom primjeru koliko trebaju biti zahvalni za one materijalne stvari koje im olakšavaju svakodnevni život..No čini se da se u našem društvu samo povećavaju potrebe i želje a sve je praćeno povećim nedostatkom zahvalnosti.




Sljedeće priče sam našla u misijskom informativnom listu "Radosna vijest".To su ispovijesti djece čija su djetinjstva obilježena stalnom borbom za istinska ljudska prava…


Sumatra

S.S.( 14 godina ) zna u potpunosti što želi. "Ja želim učiti, učiti i opet učiti, jer se bez škole» , kaže 14-godišnjakinja sa Sumatre" ne postiže ništa u životu. Nije čudo da ona kao svoj najdraži predmet iznosi "školsku torbu". Ali odmah nakon škole stavlja na rame svoju motiku: Danas ona mora okopati zemlju između grmova kave, prije nego što se pobrine za koze i skuha večeru za sebe i svojih sedmero braće i sestara. Sa školskim zadaćama može započeti kada se smrači.


Eritreja

J.L. (10 godina) je rano naučio teško raditi . Njegov posao su cijepanje drva i rad na zemlji, iako sjekira sa svojom velikom drvenom drškom u njegovim žuljevitim rukama djeluje prevelika i preteška. «Sa svojom motikom mogu obraditi zemlju i iskopati jarak za vodu, bez nje mi ne bi mogli preživjeti .« Njegova obitelj ima samo ono najnužnije – što suha zemlja Eritreje ne odbaci, kao i ono što njegov otac uspije zaraditi kao " bosonogi liječnik", pomažući bolesnima obližnjim selima. Budući da njegov otac često izbiva iz kuće, njemu preostaje briga za majku i troje mlađe braće. Međutim, on se u toj ulozi bolje snalazi od svojih roditelja, koji nisu poznavali ništa nego rat. A onda opet rano ujutro svakoga dana sjeda on u svoju izgrebenu školsku klupu - svoju kartu za bolju budućnost.


Kenija


P.A. (13 godina)
Je vrlo vješta u preskakivanju konopca. Njezine kretnje su odsječene i hitre, njezini tabani su grubi poput štavljene kože.
Ova 13-godišnjakinja rijetko nosi sandale, koje su skupe i moraju se čuvati. Dok je još išla u školu, svaki je dan nosila sandale. Moj omiljeni predmet je bio engleski , pripovijeda djevojčica sa sjajnim očima.
U jednom kutu male kolibe, koju dijeli sa svojom majkom i četvero braće i sestara, čuva ona svoje jedino blago: svoju vježbenicu engleskog jezika. Otac je napustio obitelj, stoga ona više ne može ići u školu.
Dan za danom ona provodi na selu, kako stanovnici od milja nazivaju Ngondo, siromašnu četvrt na rubu kenijskog glavnog grada Nairobija, vježba preskakivanje konopca i pomaže majci u tkanju. Nekoliko šilinga , koje ona zaradi, je obitelji prijeko potrebno: za hranu i vodu.


"Ljudi po svijetu su gladni. 500 milijuna ljudi svake večeri ide spavati gladno, s bolom u želucima. Oni ne trebaju još više oružja, streljiva, tenkova i mlaznih lovaca. Oni trebaju nešto za jesti. Trebaju lijekove i hranu."

Byron Dorgon, američki kongresmen


"Na ovom planetu ima toliko hrane da s lakoćom možemo nahraniti cijelo čovječanstvo. U Americi imamo toliko hrane da je spaljujemo da bismo očuvali visoke cijene. Da ,ima ljudi koji gtladuju, no to ne znači da manjka hrane. To znači da manjka ljubavi."

Louise Hay, spisateljica




"Mislim da je najgori problem s kojime smo suočeni odnos između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Razvijeni dio svijeta morao bi reći : 'Svi dijelimo istu sudbinu, vaši su problemi zapravo i naši problemi. '
Na svijetu je barem 50 država koje nikad neće moći otplatiti glavnicu svog duga. Mi u razvijenom svijetu u tome vidimo prijetnju za jakost i profitabilnost naših banaka. Međutim tim ljudima to je pitanje života ili smrti. Ako se obitelj s gladujućim djetetom nađe pred pitanjem: 'Želite li kruh ili slobodu?' , nije nužno da će odgovoriti; 'Radije bih slobodu. '"

Jimmy Carter



"Glad je vrana.
Milijuni vrana
kao crni oblaci
Zaklanjaju moj pogled
na Tvoja nebesa!"

W. S.Rendra, indonezijska pjesnikinja



"Užici bogatih često su natopljeni suzama siromašnih."

L. N. Tolstoj




Svakog dana od gladi i pothranjenosti umre 26.000 osoba, od čega su trećina djeca.

Izvor: WHO - FAO

- 01:25 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.09.2006., utorak

ISTINSKO BLAGO

Antropozofi smatraju da su stabla naša braća koja rastu obrnuto od nas; glavom – korijenom u tlu , a u nogama – krošnjom u zraku.
Složila bih se s time..neodvojivi smo dio prirode i povezani sa svim bićima.
Posebno mi se sviđa kada prilikom rođenja djeteta roditelji zasade stablo. Ono izrasta u ljubavi koju usađujemo u srca djece.
Meni nisu posadili stablo ...ali ja sam ga pronašla , mogla bih reći i posvojila iako nije moje.
Jedna prekrasna bukva…veličanstvena.
Posvojila sam ju od milja zbog visokog i uspravnog debla, sive glatke kore i velike gube što joj se uhvatila ispod prvih grana. Prislonim li ruku na koru drveća, zatvorim li pritom oči, ona vibrira i puni me pozitivnim, smirujućim energijama. Drveća iscjeljuju…pod njihovim krošnjama možemo otpustiti negativne misli.
Nedavno kad sam bila u posjetu baki razveselila sam se što je još tu, što ju je sjekira mimoišla jer raste u šumi što su je seljaci dobrano iskoristili zbog ogrijeva. Manja stabla skrivala su dotad svu veličanstvenost debla i ljepotu njenih grana. Razveselila sam se, ali i ražalostila; bukvina siva , zdrava kora raspucala se na nekoliko mjesta. Gurnula sam nokat u rascjep kako bih ispitala trune li ili je to samo zub vremena. Pod noktom je ostao bjelkasti prah …bukva je oboljela.
Kisele kiše, pretjerana sječa, erozija plodnog tla, "krađa" izvorske vode koja umjesto pod bukvine korijene otječe u seoski vodovod, često nadlijetanje aviona što svojim vibracijama remeti bukvinu auru..bezbroj bi bilo razloga….No meni je pao na pamet samo jedan: mi bukvu ne cijenimo dovoljno, ona umire od pomanjkanja pažnje i ljubavi. Ako je svijet jedno, onda je i moja bukva negdje dio mene, baš kao što su to i najmanji crv u amazonskim prašumama ili molekula H2O koja teče našim tijelima. Ne voljeti i ne cijeniti Prirodu, ne uvažavati život i stvaralački genij prirode, isto je kao i ne voljeti sebe. Stoga je krajnji čas da počnemo uvažavati prirodni svijet oko nas. Broj stabala u šumi, cjelokupno biljno i životinjsko carstvo i prirodna bogatstva trebala bi biti osnova za procjenu nacionalnog blaga, a ne količina zlata u trezoru!

Sve se više spoznaje, naša kulturna svijest se budi prema činjenica da smo svi mi povezani – fizički, mentalno i duhovno.
Nekoć smo bili daleko sposobniji za komunikaciju sa silama prirode oko nas. U tom znatno manje sofisticiranom vremenu, dobu bez znanosti i tehnologije, ljudi su se oslanjali na svoja oštra čula i na intuitivne snage da bi preživjeli.
Kako je čovječanstvo sve više napuštalo prirodan način življenja, zamijenilo je zajedništvo s prirodom i osjećaj jednote za partnerstvo s onima iz svoje vlastite vrste što je dovelo do međusobne zaštite.
Kako je velika tragedija što većina još uvijek smatra potrebnim proširiti jaz između umjetne stvarnosti civilizacije i prirodnog svijeta srodstva.
Srodstvo sa svim stvorenjima na zemlji, nebu i u vodi je element tradicionalne urođeničke prakse američkih šamana, a takvo poštivanje svih oblika života također odražava učenje kršćanskog mistika Sv. Franje Asiškog i kodeks ponašanja iz tradicionalnih židovskih zapisa.



Ugledajmo se na njihove i na primjere još mnogih koji se bore za očuvanje prirode…i učinimo nešto za Nju..budimo zahvalni za sve što nam pruža. Razmislite samo koliko nam je dala..dala nam je Sebe. Kada bi samo mi bili požrtvovni koliko je i ona...ma kada bi samo dali djelić sebe, a da ta žrtva bude iz ljubavi…kakva je i Njezina.
Kada ćemo napokon shvatiti da nismo njezini vlasnici već usputni putnici u beskrajnome Kozmosu. Mi nismo sami i jedini, nismo otoci. Budimo onda svjesni stalne i jake potrebe zajedništva i zajedničkog djelovanja. Zajednički možemo poboljšati kvalitetu života, čuvati planet Zemlju, djelovati globalno.





Evo jednog zanimljivog dijaloga između autorice jedne izvanredne knjige i njezinog duhovnog vodiča (naslov knjige je "Emanuel" - P.Rodegast, J.Stanton).

Teško se mirim s boli nižih vrsta u hranidbenom lancu…

Tu leži borba onih koji su uhvaćeni
U stalno razmišljanje o vlastitoj sudbini.
Međutim, u svijesti tih manjih pripadnika životinjskog carstva
Ne postoji ni prošlost ni budućnost,
Ni dobro ni loše.
Postoji samo bivanje.
Oslobođenje od prosuđivanja
Dozvoljava potpuno prihvaćanje okolnosti.


Ali ptičica koja ispada iz gnijezda…
Što joj može pomoći?

Ljubav.

A što ako dođe mačka i ubije ju?
Što joj tada može pomoći?

Ljubav. Ne samo za pticu već i za mačku.

Kada vidite u onom za kog se drži da je grabežljivac, okrutnost, ljutnju , bezosjećajnost,
vi vidite samo odraz.
Kada u kretanju dviju svijesti koje se spajaju da ispune uzajamni ugovor možete iza čina sagledati ljubav, ravnotežu, razlog i svrhu, nećete se više opterećivati obmanom koja vas sputava.
Ako prihvatite - ali ne slijepo i nemarno, već sa stalno produbljivanom svjesnošću-te okolnosti uključene u ljudsko postojanje, sve više i više ćete odražavati vaše vlastito Svjetlo.
Doći će dan kada ćete sve događaje među ljudima doživljavati kao tračak Svjetla i bit ćete slobodni.


Dali je možda ptica koja ispada iz gnijezda
poklon mački?

Da, i poklon samoj sebi.
Bog bi u svojoj svijesti, usuđujem se reći, vidio pad i smrt te ptice kao vrijeme za radosno ujedinjenje, svjetlo koje se vraća Kući.

Kad biste se popeli na najvišu planinu i pogledali vaš svijet, vidjeli biste mnogo više Svjetla nego tame, mnogo više ljubavi nego mržnje mnogo više nježnosti nego nasilja.
Samo što su ta područja negativnosti glasnija.
Ona zovu upomoć.
Ona su kao mala djeca, izgubljena i uplašena.
Ne znajući što drugo činiti,
Ona viču , vrište i udaraju.

Molite za njih.
Za sve njih.
I ne bojte se.


- 23:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #

15.09.2006., petak

Strah

Evo odlučih pisati o strahu…jer u njemu većina ljudi živi i njime su ispunjeni.
Strah nas sputava, ograničava, donosi bolesti, jer sve naše misli i emocije su energija u pokretu i imaju golemu pokretačku snagu. One ne nestaju, vječne su i zato trebamo s njima biti oprezni. Slične energije se privlače, a strah privlači energiju srodnu sebi.

Većinom se svi bojimo «neuspjeha» , bojimo se da nećemo biti prihvaćeni, bojimo se odbačenosti, tuđih mišljenja, a najviše se bojimo potpuno izraziti sebe. Bojimo se novih ideja, pothvata, uvijek u očekivanju krajnjih rezultata. Sputani smo strahovima. Bojimo se napustiti uhodan način života i riskirati. Plašimo se iskrenosti, darežljivosti, prirodnosti. Mnogo se ljudi boje slobode pa dopuštaju da budu robovi cijelog društvenog sustava. A neki ljudi dopuštaju da im strah bude glavna smjernica u životu…a sve to u nedostatku ljubavi. Provirimo samo u enciklopedije da vidimo od čega «boluje» moderan čovjek…ima stotine naziva i vrsta.. postoji cijela abeceda.

Strah je poput ogrtača koji nas obuzima i ne dopušta našem istinskom biću da se potpuno izrazi. Oduvijek su nas učili da živimo u strahu.
Ograničavali su naše spoznaje o tome tko smo.
Koliko su samo religije utjecale na to. Učili su nas da Bog kažnjava, da Ga se trebamo bojati…da postoje mjesta poput «pakla» kojima ćemo ispaštati za grijehe ako se ne pokajemo.
Ima jedna zanimljiva vježba u Hodočašću, od P. Coelha…zove se…»Vježba živoga zakopanog «…u kojoj zamišlja da ga živog zakopavaju kao mrtvaca..i tako spoznaje koliko se bojao živjeti , koliko je stvari propustio upravo zbog straha od odbijanja, koliko je toga odgodio za budućnost …»bio je oči u oči sa Smrću, ali time je shvatio da ona nije sačinjena od užasa i mašte već mu je saveznica koja mu nikad više u životu neće dopustiti da bude kukavica - da se boji. Nikad više neće dopustiti da ostavi za budućnost sve ono što može proživjeti sada. Neće mu dopustiti da pobjegne od životnih borbi i pomoći će mu da vodi Dobru bitku.»

A promislite samo o strahovima i patnjama ubijenih životinja..kada bismo čuli njihove posljednje krikove u klaonicama, osjetili njihov strah, razmislili bi što jedemo..Jedući životinje u nama se razvijaju životinjske osobine. A vegetarijanska hrana puno pomaže u nadziranju uma i emocija.
Evo jedne zanimljive informacije : Ašram u Puttaparthiju (Indija), osim što udomljuje duhovne tražitelje, udomljuje i pse koji su vegetarijanci, što je potpuno suprotno njihovoj prirodi. Tamo živi desetak pasa raspoređenih na određeni prostor koji naznačava njihovo područje na kojem drugom psu nema mjesta, naravno jedino ženke imaju pravo izbora jer su u manjini.



Evo nekoliko poruka iz Anđeoskih karata…

Prirodnost je osnova mojega bića

Kad ne sputavamo svoje srce i um, raspršujemo strah
koji nas priječi da budemo prirodni i jednostavni. U svojoj prirodnosti jasnije ćemo osjetiti fine nijanse emocija, odnosa i djelovanja.
Kad postanemo prirodni, nećemo više trebati sve one teške maske koje smo s naporom nosili.


Moje je biće spremno za pustolovinu

Kad krećemo od poznatog k nepoznatom, bez straha i strepnje,
to je pustolovnost naše Duše. To je poziv da otvorimo vrata nečem novom, nečem izazovnom. Otvorimo se svojoj Duši i
pustolovina će nas osvježiti i nadahnuti, sigurnom rukom povesti ka neprocjenjivom blagu.



Moje srce je otvoreno i puno hrabrosti

Hrabrost izvire iz srca i neuvjetovane ljubavi. Sva djelovanja koja proizlaze iz čiste ljubavi, donose sa sobom sigurnost i čvrstoću koju ništa ne može omesti. Biti hrabar znači da se pred licem Ljubavi strah jednostavno – topi.

- 09:41 - Komentari (13) - Isprintaj - #

12.09.2006., utorak

PARIJE



Čim se rodi, svaki 6 Indijac je obilježen kao nečist i stradava na dnu kastinskog društva. Oni su parije.
Djevojčice iz najnižih kasta teško mogu zamisliti drugačije djetinjstvo osim rada pokraj rijeke perući tuđe uprljano rublje. A žene parije za preživljavanje na dan slažu tisuće opeka u prašinom zagušenoj sušari za opeke, a i rade kao težačka radna snaga na poljima. Parijama se uskraćuje pristup hramovima i bunarima, prisiljava ih se da žive zasebno- često se gube u metežu indijskih gradova. Njima su namijenjeni najprljaviji poslovi : od odčepljivanja kanalizacijskih odvoda , ručnog čišćenja nužnika, uklanjanja uginulih životinja s gradskih ulica. Budući da se diranje leševa smatra onečišćenjem, jedino nedodirljivi spaljuju i ukapaju mrtve. Ti se poslovi prenose s koljena na koljeno .S obzirom na to da rade bez zaštitne opreme, mnogi obolijevaju od želučanih i plućnih zaraza. Iako Indijski ustav zabranjuje kastinsku diskriminaciju, uključujući i praksu nedodirljivosti sudovi i policija malokad primjenjuju taj zakon. Taj kastinski sustav je ukorijenjen u indijsku kulturu proteklih 1500 godina, a upravlja prema temeljnoj zasadi: svi su ljudi stvoreni nejednaki. Među tim svim kastama parije su izopćenici, ljudi koje se drži odveć nečistima i okaljanima da bi ih se smatralo bićima vrijednim spomenima. Predrasude određuju njihove živote. Parije se izbjegava, vrijeđa , na javnim mjestima moraju piti i jesti iz posebnih posuda, a u nekim ekstremnijim premda ne i rjeđim slučajevima spaljuje ih se, siluje, linčuje i puca na njih. Taj drevni sustav vjerovanja, koji je stvorio pojam nedodirljivosti, jači je od suvremenog zakona. A stalno se vrti u krug jer u skladu sa hinduističkim odredbama, roditelji parije rađaju djecu parije, osuđenu kao nečistu od trenutka rođenja. No parije se izgledom ne razlikuju od drugih Indijaca. Imaju istu boju puti. Nisu odjeveni u prnje, nisu pokriveni krastama. Hodaju po istim ulicama i pohađaju iste škole. Djeca lijepe fotografije sportaša i pop- zvijezda na zidove svojih jednosobnih blatnjara. Premda izvana izgleda sve normalno, parijama kao da na čelu piše kojoj kasti pripadaju .
Hinduisti nerado stupaju u društvene odnose dok ne doznaju podrijetlo.
A 1981. ulični neredi bjesnjeli su ulicama jednog grada 78 dana kad je jednom studentu iz više kaste uskraćen upis na fakultet da bi se načinilo mjesta za jednog pariju. Ali se obrazovanjem i zapošljavanjem parija u golemoj indijskoj birokraciji tisućama nedodirljivih poboljšao život, ali ne misleći na zapadnjačku srednju klasu. Najzanimljiviji su mi brahmani koji pridržavajući se propisa mora poštivati kodeks čistoće. ha- pazite kodeks čistoće koji je temelj podjele društva od vrha do dna. Ne jedu meso i ne piju alkohol, neće pojesti povrće kao što je crveni luk jer raste u zemlji, a um mu mora biti čist poput odjeće. A i prema kodeksu pravi brahman nikad ne bi smio doći u dodir s parijom.....al ma mogu njihova tijela biti nedirnuta i potpuno čista jer kvalitete pravog ljudskog bića odliukuju se u tome koliko se on brine o drugima,u njegovim dijelima, nesebičnoj ljubavi i pomaganju ...al što ćemo mnogo ljudi žive u zabludi.

- 19:46 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Baš zanimljivo, prošli tjedan sam provela na moru- našem prekrasnom plavom Jadranu.
I tako sjedim ja na nekoj stijeni i vidim nešto se presijava između kamenja, kad ono boce. Pomislih kada bi samo ljudsko biće voljelo da mu se gomila smeće u njegovom obitavalištu (mada ima izuzetaka). Svi ga jednostavno udaljavaju od sebe. I tako ljudi šeću i dalje zadovoljno promatrajući more i pogledom prelaze preko cijelog poteza žala neometani ičim načinjenim ljudskom rukom.

Pitam se samo koliko bi čovjek mogao živjeti na takav način .Al zanimljivo je to sa nama- tek kad shvatimo da nam je «voda do grla» poduzimamo mjere zaštite. No, nažalost to nam se prečesto ponavlja. A i svijet si jednostavno ne može priuštiti izgaranje tolike energije da bi proizvodili boce, da bismo ih punili izvorskom vodom, prevezli preko pola svijeta, prodali za veću cijenu nego gorivo, a potom bacili. To je suludo.
Ta najraširenija rugoba (boca za vodu) relativno je nedavni proizvod. Samo u prošlom desetljeću milijarde njih nahrupile su na Zemlju . Većina zemalja sada proizvodi flaširanu vodu, a stotine milijuna ljudi pije samo takvu. . A najžalosnije je što će to postati neizbježno- kupovati flaširanu vodu.
A u vezi s tim ova akcija sa povratno plastičnom ambalažom je za pohvalu upravo zbog tog što su se zadnjih par mjeseci očistile mnoge staze i nasipi..hm kad bolje razmislim sve zbog zarade..jer da nije onih pedesetak lipa nikog a ne bi zanimalo , ali ipak većina ljudi tako funkcionira pa im treba materijalni poticaj.


Davno sam čitala tekst jednog biologa Društva za očuvanje divljine koji je s ekipom stručnjaka prehodao oko 2000 milja središnje Afrike kako bi dokumentirao njezinu floru i faunu…i sad on priča kako je na žalima Loange (nacion. Park u Gabonu) nailazio na otpad naftne industrije, a nakupljeno je smeće pokrivalo pijesak . Nailazili su na čelične bačve u kojima je bio nekakav korozivni materijal, a kemijska juha je odavno procurila s hrđave obloge u ocean. Odstranjeni su im poklopci i dna da ne plutaju. Nailazili su na brdo smeća koje su pretvarali u brdo podataka. Zapisivali su sve na što su nailazili da bi upotrijebili statistiku kako bi uvjerili naftne tvrtke, gradove i dr. zagađivače koje su identificirali , da su dio problema i da moraju postati dio rješenja. Nakon svakog dana, završivši s unošenjem podataka sjedili su pored logorske vatre prebrojavajući dnevni ulov koji se u prosjeku sastojao od: 535 plastične boce, 560 japanki, bačve od 210 litara, 4 kacige , 20- litarsku bocu stlačenog freona i još tisuće drugog raznolikog otpada. I zaključili da bi nakon otprilike 50.000 boca vode trebali završiti s čišćenjem nacionalnog parka Loango. Taj park pati od krivolova, nezakonitog ribolova i tona naplavljenog otpada na najljepšem potezu žala na kontinentu. A većina životinja nije doživjela kobne susrete s ljudima , te su bile više znatiželjne nego oprezne. No nakon projekta za očuvanje tog nacion.parka i naporima da se postavi čvrsto rukovodstvo stanje se počelo popravljati.yes..nadajmo se...
- 00:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2006  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi